Jack Johnson (u reizdanjima poznat i kao Tribute to Jack Johnson) studijski je album i zvučni zapis američkog jazz trubača, skladatelja i vođe sastava Milesa Davisa. Objavljen je potkraj veljače 1971. godine u izdanju Columbia Recordsa.
Album je osmislio Davis za istoimeni dokumentarac Billa Caytona o životu boksača Jacka Johnsona. 1970. Johnsonova saga osobno je dotaknula trubača koji je na albumu napisao bilješke o Johnsonovim boksačkim vještinama, sklonosti prema brzim automobilima, jazzu, odjeći i lijepim ženama... Uz sve to, Davisa je nadahnuo politički i rasni podtekst Johnsonove sage, kao i hard rock i funk zvukovi vlastite ere, vodeći rock-nadahnutu postavu glazbenika u studiju, koju su činili: John McLaughlin (gitara); Herbie Hancock (klavijature); Steve Grossman (saksofon); Michael Henderson (bas); i Billy Cobham (bubnjevi). Album je producirao Teo Maceroa, a gitarist Sonny Sharrock je također dao svoj doprinos.
Ovu postavu sam Miles je nazvao "najvećim rock and roll bendom koji ste ikad čuli". Nedostajao je samo najveći Jimi Hendrix.
Album jest nastao pod utjecajem Jimi Hendrixa, s kojim se Miles povremeno družio a intenzivno tijekom 1968-70. Njihova bliskost i sličan pogled prema glazbi ne čudi jer su obojica potekla iz blues miljea. Milesa je fasciniralo kako netko poput Hendrixa može tako dobro razumjeti glazbu i svirati a da ne poznaje note uopće.
Hendrixovi utjecaji uvlačili su se u Milesovu glazbu još od 1967. godine, ali najsnažniji znak da bi trebao krenuti u drugom pravcu, Davis je dobio na Novu godinu 1970., kada je prisustvovao drugom od dva legendarna koncerta Band Of Gypsies Hendrixa na Fillmore East u New Yorku. Nakon što je vidio što su samo jedan gitarist, basist i bubnjar mogli postići, Miles je proveo veći dio prve polovice 1970. snimajući sa sve manjim bendovima uz gitaru kao okonsnicu. Želja da sviraju skupa Milesu se nažalost nikad nije ostvarila, jer je Hendrix uskoro napustio ovaj svijet.
Album sadrži dvije pjesme s više od 25 minuta koje su uglavnom su izvučene iz jednog sessiona 7. travnja 1970, koju je producent Teo Macero uredio zajedno s Davisovim snimkama iz veljače iste godine.
Prva pjesma, "Right Off", napravljena je iz nekoliko snimki, a za koju je solo Davis snimio u studenom 1969. Okosnicu pjesme čini riff temeljen na "Sing a Simple Song" od Sly and the Family Stonea. Druga pjesma "Yesternow" - nazvana je prema Jamesu Finneye, Milesovu frizeru - koji se također brinuo i o kosi Jimija Hendrixa. Veći dio pjesme "Yesternow" izgrađen je oko malo modificirane verzije basa iz pjesme Jamesa Browna "Say It Loud - I'm Black and I'm Proud". Robert Christgau iz The Village Voicea nazvao je Yesternow "glazbom raspoloženja za odmor na Mjesecu", koja uredno bilježi njegov egzotični zanos.
Album zaključuje glas glumca Brocka Petersa: "Ja sam Jack Johnson, svjetski prvak u teškoj kategoriji. Ja sam crnac. Nikad mi ne dopuštaju da zaboravim. U redu sam crnac. Nikad im neću dopustiti da to zaborave."
Jack Johnson se smatra jednim od najboljih albuma u Davisovoj karijeri i jazz-rock žanru, kao i njegov najotvoreniji pothvat u rock glazbi. To je možda najbolji Davisov album iz razdoblja ranih 1970-ih kada je rušio žanrovske zidove podignute u svijesti publike.
Album je bio prekretnica u Davisovoj karijeri i od tada se na njega gleda kao na jedno od njegovih najvećih djela. S njim je je otvorio vrata fuzije, lansirajući potpuno novi žanr na svom tragu. Nakon toga više ništa nije bilo isto: posvuda su počeli nicati fusion bendovi koji su kombinirali razne glazbene žanrove; Wyjne Shorter i Joe Zawinul osnovali su grupu Weather Report, Chick Corea imao je band Return to Forever, Grupa Herbieja Hancocka zvala se Mwandishi, a nešto poslije svoj je sastav osnovao i John McLaughlin, bend po imenu Mahavishnu Orchestra.
Prema McLaughlinu, Davis je smatrao da je to njegov najbolji jazz-rock album.
Jack Johnson i Davisovi drugi albumi iz električnog razdoblja utjecali su na ranu glazbu rock glazbenika poput Iggyja Popa i njegovih Stoogesa.
Film je nominiran za Oscara 1971, a album, objavljen iste godine, prošao je uglavnom nezamijećen, a Columbia Records mu nije pomogla stavljajući pogrešnu sliku na naslovnicu. Iako se glazba savršeno uklapala u film, kada se album pojavio u prodaji pokopali su ga od početka. Nije bilo nikakve reklame, možda iz razloga što se uz tu glazbu nije mogo plesati. Na ploči su svirali i bijeli rock glazbenici što se također nekima nije sviđalo jer kako će jedan crni džezist raditi tu vrstu glazbe. Osim toga kritičari nisu znali što bi s tim albumom, u koju ga ladicu svrstati. Primjerice rock kritičarima i danas je od Milesovih albuma favorit klasični jazz album "KInd Of Blue" nego rockeri "Jack Johnson". Za razliku od kritičara čitatelji časopisa Down Beat proglasili su Milesa 1971. Džezistom godine, a njegovu bendu dodijelili su naslov Benda godine.
Prije točno 20 godina, originalni album ponovno je izdan kao dio The Complete Jack Johnson Sessions, kompleta s pet diskova koji sadrži prethodno neobjavljenu glazbu sa sesija snimanja.
Oliver Cvitković/Herc.info
| Vaše ime | |
| Komentar | |
