Autor: Željko Andrijanić za Herc.info
Nogomet u mnogočemu pokreće svijet pa i danas kad je nekako predimenzioniran u financijskom smislu uvijek iznjedri neku ljepotu zbog koje ga se isplati pogledati. Bliži se kraju i igračka era Modrića, Messija i Ronalda, a opet što ih više umirovljujemo oni izgledaju sve mlađe i poletnije na terenu.
Prekjučer je pak otišao jedan od najvećih svih vremena. Franz Beckenbauer se otisnuo u vječnost u 78. godini života. Rođen je 11. rujna, datuma koji će nakon napada u Ameriku zvučati zlokobno u povijesti, i to one 1945. godine kad je jedna Njemačka kapitulirala, a iz pepela se počela dizati nova Zapadna Njemačka.
Beckenbauer je bio nogometna ikona nadimka Kaiser (Car), predvodnik najjačeg Bayerna u povijesti (četiri prvenstva i četiri europska pokala od 1969. do 1974.), Njemačke koja je 1972. pokorila Europu, a 1974. i svijet, a o kakvom se nogometnom umjetniku radilo potvrđuje činjenica da je u 37. godini uzeo prvenstvo Njemačke s HSV-om i vjerojatno da je htio mogao osvojiti još pokoju titulu, no odlučio se umiroviti od nogometa, postati trener i zauvijek biti legenda kako zbog nogometnih tako i zbog trenerskih rezultata nakon igračke karijere.
No ova priča za bosanskohercegovačke i hrvatske prostore puno je sočnija, nastala je po kazivanjima fratara i prisjećanju autora ovog teksta, a ako u njoj i ima neka pogreška neka je franjevački velikani isprave gore.
U ono vrijeme u Grudama je na župi bio fra Bernard Marić. Godina je 1974. Vremena su teška, a fra Bernard u tome vremenu bijaše progonjen kako od komunističkih vlasti tako i od biskupskih, hercegovačkih vlasti u Ordinarijatu u Mostaru gdje je dobar dio glavešina bio produžena ruka komunističkih vlasti. Međutim, iako im fra Bernard kao stožerni stup i vjere i domoljublja nije bio po volji, upravo zbog toga su ga i poštivali. Bio je nesalomljiv u svojim stavovima, a i kad su ga ostavili sama, on je nekako uz svog Gospodina vrijeme kratio molitvom, dubokim propovijedima i humorom.
A ova priča je nadasve humoristična.
Netom završeno Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine, prvak postala Njemačka, preciznije Zapadna Njemačka. Fra Bernard sjedi ispred stare župne kuće, onu koju danas fra Stanko Pavlović pretvara u velebni muzej koji će ostati za buduće naraštaje Gruda i Hercegovine, i čita novine. Fra Bernard je u tim vremenima bio poznat kao jedan od najnačitanijih svećenika britkog uma koji je uvijek imao prve informacije i odgovor na svako pitanje, pa je vlasti u biskupskom ordinarijatu i boljela glava pošto njegovu istinu, odnosno život po Gospodinovim pravilima, nisu mogle slomiti njihove podvale.
A zbog svega toga i tadašnje svećenstvo se kod njega dolazilo i informirati. I dođe jedan dan kod njega mladi svećenik fra Ljudevit Lasta koji ga je poznavao i od njega učio, a koji će kasnije postati franjevačka legenda. Tada Lasti bijaše tek 27 godina, a nekoliko mjeseci ranije postao je svećenik. Fra Lasta je bio mudar i duhovit... ali pokazat će se, nije imao pojma o nogometu, a to pade na plodno tlo kod velikog fra Bernarda.
Na naslovnici tadašnjeg tiska bijaše velika fotografija Franza Beckenbauera i ostalih njemačkih nogometnih legendi koji su osvojili Svjetsko prvenstvo u velikom finalu u Munchenu.
- Tko je to? - upitao je fra Lasta izdaleka gledajući novine i čovjeka koji drži neki pehar, pa je stvarno mogao pomisliti da svećenik drži neki sveti predmet u rukama. Fra Bernard ga promotri ispod oka i odluči se "malo" našaliti.
- Novi franjevački general - ko s nokta će fra Bernard.
- Kako mu je ime? - upita fra Lasta.
- Franz Beckenbauer - odvrati grudski župnik.
Fra Lasta ga znakovito pogleda.
- A ima li još išta?
- Spominje se da će biti izabran i novi provincijal - reče fra Bernard.
- Moguće, a tko će biti?
- Gerd Müller - odvrati fra Bernard, a tada je provincija imala problema zbog Hercegovačkog slučaja jer su se svi držali kao braća spremna poginuti za Krista pa i nisu mogli birati provincijala, onda je logično bilo da će biti nametnut izvana.
- Aha, sve Nijemci znači - reče fra Lasta i brže bolje se pozdravi s fra Bernardom.
Priča, odnosno taj pitki fra Bernardov humor vjerojatno bi ostao unutar grudskih zidina da fra Lasta nije krenuo u daljnju distribuciju vijesti. Fra Bernard je pak mislio da je ovaj shvatio šalu, a ne da nema pojma o tome što se povijesno važno dogodilo prethodnog dana i da je Njemačka dominantno osvojila svjetski naslov. Fra Lasta je pak zaključio da ima dobru informaciju jer ju je čuo od fra Bernarda, a i spomenuta imena su nekako zvučala veliko, svećenički.
Prvo je fra Lasta otišao na Humac gdje je obavijestio svećenike o novom generalu Franzu Beckenbaueru i provincijalu Gerdu Mülleru.
Priča kaže da su ga svećenici samo promotrili, kogod se nasmijao uvjereni da se šali. Kad je došao u Mostar stvar je već bila ozbiljnija. Kogod je mislio i da nije sav svoj. Onda ga jedan fratar povuče na stranu i objasni mu tko su Beckenbauer i Müller, a fra Lasta, tada mlad i zelen svjestan da je naišao na Beckenbauera, ali u pravom, fratarskom obliku, u obliku fra Bernarda, zacrvenio, što od neugodnosti što od ljutnje jer je nasjeo.
- Jedno vrijeme nije sa mnom pričao, pa se ohladio i bratski mi oprostio - prisjetit će se fra Bernard u budućnosti, kad je dosta godina prošlo od te dogodovštine.
Moderna vremena donose sve manje ovakvih priča, a i sve manje legendi poput fra Bernarda i fra Laste koje je dovoljno kao takve spomenuti i svi će znati o kome se govori.
Danas, vjerojatno, na nekom proplanku u Raju fra Bernard priča Kaiser Franzu i Gerdu Mülleru kako im je u šali dao crkvenu titulu, a kako je fra Lasta to prihvatio kao dobar dan.
Neka im je vječna slava i hvala.
Autor: Željko Andrijanić za Herc.info
| Vaše ime | |
| Komentar | |
