Goran Vojković, kolumnist portala Index.hr, napisao je kolumnu pod naslovom: Noć kad je Zoran Milanović izgubio, a koju prenosimo u cijelosti.
Nije ništa uspjelo – ni proglašavanje izbora usred tjedna, ni žestoki javni nastupi predsjednika Republike Zorana Milanovića, ni njegove teške riječi, ni potpuno izlaženje iz položaja politički neutralnog predsjednika Republike – čak i uz ogromnu izlaznost birača – HDZ je i dalje najjača stranka. Toliko jaka da će vjerojatno bez većih problema sastaviti saborsku većinu.
Alternativa u kojoj bi većinu stvarali SDP s Mostom i Domovinskim pokretom bila bi toliki ideološki i svakakav bućkuriš da bismo najkasnije na zimu išli na nove izbore. To su ideološki toliko udaljene stranke, uz dodatno nabijene osobne animozitete čelnih ljudi, da ih je nemoguće posložiti u jednu koaliciju koja bi funkcionirala više od par mjeseci.
Paradoksalno, ovakav uspjeh HDZ dijelom može zahvaliti upravo Zoranu Milanoviću. S jedne strane, da, sigurno je jedan dio birača mobilizirao prema SDP-u, stranci koja se zadnjih par godina potpuno pogubila. S druge strane, SDP se računajući na Milanovića potpuno uspavao – sjećate se neke bitne izjave nekog SDP-ovca zadnjih par mjeseci? Čak su i liste uglavnom vodili bivši Milanovićevi ministri.
No upravo je Milanović neke ljude i odgurao od SDP-a. Oni kojima su Milanovićevi nastupi bili previše žestoki, uvredljivi i neprimjereni predsjedniku Republike, a često i previše desničarski orijentirani – ti su glasali za Možemo. Stranka Možemo je jako dobro posložila svoju političku priču i ima potencijal dalje se razvijati kao hrvatska suvremena lijeva alternativa. Dodatno, Milanović je svojim istupima zasigurno mobilizirao i neke desne glasače, razočarane HDZ-ovom politikom, koji ne bi izišli na izbore da ipak izađu na izbore i zaokruže HDZ.
Verbalna, prazna priča koju je vrtio Zoran Milanović izgledala je kao nastup stand-up komičara koji stalno priča iste viceve – možeš ga slušati jednom ili dvaput, ali treći put postaje dosadan.
HDZ ima ogromnih problema. Broj korupcijskih afera ne može se ni nabrojiti, a gotovo svaka od onih nekoliko redakcija koje je Plenković apostrofirao u internom govoru, koji je procurio prije par dana, može se pohvaliti razotkrivanjem kakve afere koja je smijenila ponekog ministra. Hrpa HDZ-ovih kadrova jednostavno nije dorasla funkcijama. Stranka je čudna interesna grupacija, formalno demokršćanka stranka koja voli mahanje zastavama, ali i veliku i jaku državu koja dijeli novac od visokih poreza.
Takav HDZ, uz sve afere, uz sve probleme – dobiva 20 zastupnika više (možda se nešto sitno promijeni, znat ćemo do jutra) od SDP-ove koalicije, koju je maksimalno gurao predsjednik Republike prešavši rub svoje ustavne uloge.
Zašto nije došlo do promjena? Kao prvo, Hrvati ne žive tako loše. Svi statistički podaci govore da kao narod sve više trošimo (podaci ispravljeni za inflaciju!). Činjenica da se puno ljudi odselilo dovodi do toga da ostalima rastu plaće, a dodatno jako velik broj građana ima neku rentu, najam, zakup, dodatni prihod. Sve to se vidi na standardu. Svi podaci o standardu građana, industrijskoj proizvodnji, broju turista koji opet nešto troše – rastu.
Drugo, Zoran Milanović je genijalno, kao da se dogovorio s Plenkovićem, proglasio izbore točno pet dana nakon što je 240.000 državnih i javnih službenika dobilo veće plaće. Neki od njih dobili su i par stotina eura više. Kada dobijete par stotina eura više, onda obično niste previše zainteresirani za promjene. Treće, Hrvati su u prosjeku star narod. Kada ste u nekim godinama, opet niste za velike promjene. Svaka najava velikih revolucionarnih promjena vas plaši. Da potpuno pogrešne poruke oporbe i ne spominjemo – u državi u kojoj gotovo svatko ima neku nekretninu lijeva koalicija par dana pred izbore najavljuje porez na nekretnine! Kako genijalno za izgubiti glasove!
I na kraju – SDP se uz Milanovića potpuno ulijenio. Nisu radili na terenu. Ostali su uz neke opće priče o Milanovićevoj Trećoj republici, za koju nitko ni ne zna što znači. Ako znači ustavne promjene, za to treba 101 glas u saboru, nešto što je gotovo nemoguće postići.
Osim HDZ-a, za koji nitko više ne može reći da je dobio s nekim malim postotkom birača zato što "ljudi nisu izišli na izbore" – izašli su, i to u ogromnom broju – još su dva pobjednika izbora. Prvi je sigurno Domovinski pokret, koji je pokazao da klasična politika, rad na terenu i organiziranje velikog broja podružnica itekako dovodi do rezultata, a time su se zaista bavili par godina. Domovinski pokret je shvatio (što nije dobar dio ljevice i centra) da nisu svi birači na Fejsu i da se ne oduševljava cjelokupno biračko tijelo kreveljenjem na TikToku.
Drugi pobjednik je Možemo jer se izborio za respektabilan broj zastupnika izvan Milanovićevog borbenog kišobrana i ima šansu posložiti se kao glavna stranka hrvatske ljevice umjesto potpuno izgubljenog SDP-a. Možemo ima svoju političku priču s kojom se možemo slagati ili ne, ali je ima. Što ima SDP osim ponavljanja da je HDZ korumpiran? To da u HDZ-u ima korupcije reći će vam i većina HDZ-ovaca.
Hrvatska je glasala. U velikom broju. Uz sve probleme i afere, HDZ ostaje debelo najjača stranka, jedina koja smisleno može doći do 76 mandata, i to bez prevelike muke. Naime, zastupnici manjina uvijek će radije podržati HDZ nego lijeve stranke jer im HDZ lakše može ispuniti njihove političke interese i želje.
Ali ne treba zaboraviti jednu stvar – HDZ je dobio ne zato što je dobar, već zato što je oporba uglavnom očajno loša. Rad na terenu zamijenili su kreveljenjem na društvenim mrežama i lovom na srčeka na Instagramu i lajkove na Fejsu. Izradu alternativnih zakonskih prijedloga zamijenili su komentiranjem po X-u. Stvaranje neke alternativne vlade u sjeni s grupama stručnjaka zamijenili su guranjem potpuno nekompetentnih likova koji pričaju osrednje viceve. Dodatno, u toj oporbi već 15 godina gledamo manje-više ista lica. Dosadili su.
Peđa Grbin bi sutra trebao dati ostavku. Od njegove političke priče nije ostalo puno. A i Zoran Milanović je sada predsjednik bez ovlasti i na političkom zalazu, bukač bez pokrića koji je pokazao da Hrvati ipak politiku smatraju nečim ozbiljnim i ne podržavaju njegov kafanski govor.
Rezultati su jasni – ne samo da Zoran Milanović neće postati premijer nego je i njegova politička budućnost prilično dvojbena. A možda ni sam nije baš previše vjerovao u pobjedu jer je uredno zadržao funkciju predsjednika Republike umjesto da da ostavku i krene u političku borbu. Sada, uz ovoliku premoć HDZ-a, pitanje je i koliko će mu ta funkcija predsjednika Republike bez ovlasti trajati, postao je politički nebitan.
Ukratko, čini se da HDZ ne može biti toliko loš koliko oporba može biti nesposobna.
Goran Vojković/Index.hr
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
