U neku ruku se i ja slažem s time. Treba da mislimo na bolje sutra, treba da se okrenemo budućnosti. No ne smijemo zaboravljati prošlost, jer bez sjećanja na prošlost možda nećemo imati bolje sutra, možda će nas neke stvari iz prošlosti kočiti da se okrenemo budućnosti. Ne smijemo živjeti u prošlosti, ali je moramo čuvati; učiti neke stvare iz nje, i s njome kročiti u bolje sutra.
Pregledavajući mnoge portale i čitajući mnoge zanimljive članke, zamjetio sam da je malo tko danas pisao o Kupresu 1992. godine, o njegovom padu i o mnogim ljudima - vitezovima koji su na taj dan vječno nestali u travanjskim maglama. Možda više i ne vrijedi pisati o ratu, jer te događaje danas svatko krivo tumači. Istina o njemu se iskrivljuje svakog dana, na našu štetu.
Ali to ne znači da je moramo zaboravljati. 3. travnja 1992. godine počinje bitka za Kupres između tzv. JNA na jednoj strani i hrvatskih branitelja na drugoj strani raspoređenih u postrojbama HOS - a, HVO -a i ZNG -a.
Iako brojčano i tehnički slabiji, hrvatski branitelji 7 dana pružaju otpor puno nadmoćnijem neprijatelju. Sve do jutra, 10. travnja 1992., kada je JNA okupirala Kupres. Toga dana pogibaju mnogi hrvatski vitezovi iz Kupresa, Gruda, Posušja, Vukovara, Tomislavgrada...
Do dana današnjeg ne znamo ni sudbine poginulih vitezova na Kupresu, niti znamo za njihove posmrtne ostatke.
Mnogi su i odvedeni u kninske logore, gdje su mučeni i maltretirani. Neki se iz tih logora nisu vratili živi. A oni koji su imali sreću vratiti se iz kninskog logora do kraja će života nositi pečat i sjećanje Kupresa 1992. god.
Kupreška magla, tog 10. travnja 1992. godine, odnijela je sa sobom puno toga. Odnijela je i sa sobom živote naših 10 Gruđana; Bože Mikulića, Stanka Miličevića, Branka Madune, Radoslava Zadre, Željka Majstorovića, Mladena Mikulića, Slobodana Miloša, Zdravka Sose, Ante Pejića i Branka Zadre. Za nekima još i danas tragamo. Skripta kod benzinske crpke na Kupreškoj visoravni stoji u spomen na njih, jer su upravo na tome mjestu zadnji put viđeni.
Svi su oni imali svoje obitelji, svoje kćeri i sinove, za koje su željeli bolje sutra. Dali su ono najvrijednije za bolju budućnost - svoj život. Njihova namjera je bila čista i treba je sjećati sa dužnim poštovanjem. S velikom nadom se nadamo da ćemo nestale s Kupreške visoravni pokopati u njihova mjesta. Svake godine na ovaj datum paliti svijeće na njihovim grobovima i na Kupreškoj visoravni. Jer, ti ljudi se ne smiju zaboraviti, to je jedna prošlost koju moramo spominjati, nikada zaboraviti. Sa njome živjeti i ići u bolje sutra. Jer travanjske kupreške magle su odnijele mnogo toga, ali nisu odnijele sjećanje na mnoge heroje i na taj tužni 10. travanj 1992. god. Stalno su se vraćale i opominjale da ih nikada ne zaboravimo.
Ovaj tekst nek' nam bude na opomenu da se svake godine spomenemo ovakvih velikih i tužnih događaja. Treba pogledati prošlosti u oči. Ne treba se kriti od nje, jer ne može nam ništa ako je ne ponavljamo. i ako ništa iz nje nismo naučili. Ma koliko ona tužna i teška bila.
Mario Knezović/Grude.com
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
