Unatoč strepnji za svojim gradom, na kraju mu, ipak, poručuje da bude miran jer neće ostati sam.
Bekija
Martina Tomić/Grude.com
Ugasila se svijetla moga grada
i tišina nastala je teška
zagrlila brda su doline
i zaplakali skupa sred gorčine
Topole niže su no igda,
a knjiga pisca sve duža biva
ne daju sreći da ide
žele da bar još jednom se vide
I osmijeh djece jedva čuva
ovaj mali grad moj
takav nam ne treba spokoj
o mili grade moj
Kako ćeš bez sreće?
Kad te tuga u sivo zavije
ne daj sinovima da odlaze
o grade, kako ćeš bez sreće?
Kao slabo oko bez leće
moja Bekija ostat će
kome sunce tada će zalaziti
prema Imotskom, gradu odlaziti
Kako ćeš bez sreće, grade?
Bez svadbe ljetne
i derneka vesela
u sred polja zelena…
Zlatne su niti prosute po stazi
je li suze liješ, grade, kaži
Sva tuga svijeta za tebe ne važi
Maticom ti bol svoju ublaži
Još se smiju djeca tvoja
i rumena na licima im boja
Grade, budi miran nama
tvoja Bekija neće ostat sama
Martina Tomić/Grude.com
TAGOVI: |
Vaše ime | |
Komentar | |