Ukratko Ivane, reci nam dojmove:
- To je do sada moje najveće i najvrijednije životno iskustvo. Sve to dočarati i stvoriti objektivnu sliku je nemoguće, ali ću vam u nekoliko rečenica pokušati makar približno prenijeti djelić tog doživljaja. Pa nastavlja...Aljaska je jedna za naše ljude nepojmljiva i neobična sredina dok se ne doživi. Prva dva dana samo smo gledali i čudili se. Kopači zlata, koje smo do sada viđali samo na filmovima, tu su svakodnevica kao kod nas građevinski djelatnici. Kao i ružne stvari, koje su za njih normalne, za nas su bile šok. Anchorage je grad u kojem je u ovo doba godine stalno dan, a u zimskom periodu je polarna noć- na geo širini je oko 63 stupnja sjeverne geo širine. Sve to utječe i na psihu ljudi, vlada velika depresija, nervoza,...pa su i uobičajena svakodnevna samoubojstva. Talkitnaa je poslijednja granica-kraj svijeta...zadnje naseljeno mjesto prema sjeveru i Denaliju. Grad je osnovan kao podrška kopačima zlata, i u neposrednoj je blizini najveće rijeke Yukon. Miran gradić, potpuno drukčiji od Anchoragea, sa drvenim kućama, susretljivim ljudima, tipični primjer malog gradića iz njihovih filmova.
Iz Talkitne smo krenuli malim avionom prema nacionalnom parku Denali. On se nalazi u dubini aljaške divljine i jedini mogući način dolaska je malim avionom koji može sletjeti na ledenjak. Kad sam iz aviona ugledao prvi put Denali, odmah mi je bilo jasno zašto Ameri toliko paze na njega i zbog čega je teško ishodovati dozvolu za ulazak u park. Većina stanovnika Talkitne, kao i većina turista koji tu dolaze, ne ulaze u nacionalni park koliko zbog strogih uvjeta toliko i zbog skupih dozvola i teškog pristupa.
Pogled na Denali zaustavlja dah i čovjek se osjeti kao neko potpuno drugo biće i postavih si pitanje; Bože, da li sam ja ikada do sada bio na nekoj planini? Prošao sam Alpe od Triglava do Mont Blana, ali takvu ljepotu nisam mogao niti zamišljati. Kad je rendžer vidio da pušim - upozorio me je da svaki opušak moram vratiti sa sobom. Koliko paze na očuvanje okoliša, govori i činjenica da smo malu nuždu vršili u boce, a veliku u kante koje dobijemo pri polasku. Svaki trenutak proveden u toj ljepoti je dragocjen i priča za sebe. Preko dana temperature ugodne, a kako se bliži zalazak sunca, to postaje ekstremno hladno. Voda za piće koju smo sami kuhali, već par minuta nakon vrenja zaledi, kaže nam vidno oduševljen Ivan.
O detaljima povratka nije nam htio govoriti.
- To je ekspedicija i nemoguće je objasniti nekome tko nije u takvom nečemu sudjelovao. Imali smo organizacijskih i tehničkih problema, da ni sami gorionici na toj hladnoći nisu korektno radili i već prvu noć smo radi istog ostali bez pitke vode. Nakon realnog sagledavanja svih poteškoća i četiri provedena dana pukog preživljavanja, donijeli smo odluku o prekidu ekspedicije i povratku u bazni kamp.
Denali me je, malo je reći, fascinirao. Nakon što pođoh, poželio sam, makar i ne penjao njegov vrh, da budem tu uz njega, gledam i dišem pored njega- bilo bi mi dovoljno lijepo.
Jesi li umoran, što su daljnji planovi?
- Ma kakav umor, jedino mi je dan dva bio problem privikavanja na drugu vremensku zonu...ali sad sam odlično i već za desetak dana dogovoren je odlazak na Alpe-Austria i Italia.
- Boravak u planinama bez obzira koliko iscrpljen djelovao, to je moj odmor i užitak, kroz osmjehje za Grude.com završio ovu kratku, a svima nam lijepu i poučnu priču, naš avanturist.
L.S./Grude.com
FOTO: Ivan Pejić/Grude.com
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
