Mnogi su dočekali tek da ih se pokopa pored svojih najmilijih, ali ima i onih koji su konačno doživjeli da mogu kada žele doći matici, rodnoj grudi. Neki su spremni i podijeliti svoju priču. Kratku, jasnu, do temelja konciznu priču o pogledu unatrag koji odaje nostalgiju ali i prihvaćanje, teškoće ali i konstantnu borbu, zapravo sve ono što čini ljudski život.
Jedan od njih je i Jerko Grubišić iz Bobanove Drage, sela u kojem se rodio 1938. godine kao najstarije od četrnaestero rođenih i jedanaestero preživjele braće i sestara. Za njega je put od kuće, koji je samo jedan i on tjera, htio ili ne htio, da okreneš leđa, počeo kada je bio dvadesetogodišnjak. Od 1963. taj put se razgranao i produžio te od Europe otisnuo do Chicaga.
Kratkotrajne posjete rodnoj grudi su bile rijetke, a od 1971. koja je značajna godina za brojne Hrvate pa do 1988., kada je konačno dobio dopuštenje odnosno vizu kao građanin SAD-a da posjeti roditelje i rodbinu, u tih 17 godina posjete nisu ni postojale, nisu bile moguće.
No došlo je vrijeme da se čovjek vrati odakle je potekao, ovaj put prsima prema rodnom kraju a leđima okrenut tuđini.
Neki dan je Jerko zajedno sa svojom užom i širom obitelji u svojem rodnom selu proslavio osamdeseti rođendan. Sijeda kosa i bore govore jedno ali oči su ogledalo koje zornije svjedoči o tome kako se ponovni povratak kristalno jasno doživljava kao jedna vrsta konačno dočekanog olakšanja.
Jer mnogi u životu ispred sebe vidješe otkriće stranoga svijeta a onda se mislima u dugim noćima bježalo tamo odakle se poteklo, gdje je mladost ostala i gdje je majka držala Očenaš. Nije se zaboravilo kako naše sunce grije i to je jako važno.
Upravo zbog toga u ovo vrijeme koje je donijelo nove valove emigracije, priča o povratku je poželjna. Možda malo kontroverzna i može biti neshvaćena jer ulogu povratnika ima čovjek koji je skoro cijeli životni vijek proveo vani. Ali poželjna je ova priča jer ni to ga nije spriječilo da u tuđini stvori životne temelje. Obitelj zajedno sa suprugom Milom iz istoga rodnoga sela, djecu odgojenu kršćanskim naukom sa utkanim hrvatskim korijenima i sve drugo, opet kroz borbu, od čega i zašto se živi.
Nijedan svjestan čovjek ne može biti siguran gdje će ga život odvesti, kako će kroz njega prolaziti ni koliko će sve zajedno trajati. Čovjek snuje a Bog određuje. Ipak ova priča sa svojim značajkama ima sretan kraj. Njen glavni lik je dočekao ono što je sanjao a to je povratak korijenima.
Grude.com
FOTO: J.Ć./Grude.com
| Vaše ime | |
| Komentar | |
